Objavljen je izvještaj Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2019. godinu koji je izradila Kuća ljudskih prava. Doprinos u pripremi izvještaja, pored brojnih drugih organizacija civilnoga društva, dala je i Adopta.
Kako se navodi u izvještaju, opća ocjena stanja ljudskih prava u Hrvatskoj za 2019. je stagnacija. Nije bilo jasnog sustavnog napretka, ali ni mjerljivih i vidljivih napora usmjerenih na jačanje i izgradnju sustava zaštite i promocije ljudskih prava.
Preko 20 posto djece u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a najugroženiju kategoriju čine djeca nezaposlenih roditelja te djeca višečlanih obitelji. U ruralnim i geografski dislociranim područjima i dalje je prisutan problem nedostatka stručnjaka koji pružaju podršku i pomoć djeci (liječnici, pedagozi, logopedi, rehabilitatori i drugi). Dodatno, djeca u tim područjima imaju otežan pristup drugim socijalnim uslugama, od pristupa vrtićima i školama te aktivnostima slobodnog vremena
U nastavku izdvajamo dijelove izvještaja koji se odnose na područje posvojenja i udomiteljstva u kontekstu prava djece. Cijeli izvještaj dostupan je na poveznici.
Proces posvojenja djece i dalje otežava sporost rada sudova i centara za socijalnu skrb. Početkom 2019., u sustavu skrbi bilo je oko 450 djece s uvjetima za posvojenje, a u cijeloj 2019. posvojeno je samo 85–ero djece. U registrima posvojitelja je oko 1400 potencijalnih posvojitelja od kojih je gotovo 70 posto u registru evidentirano dulje od tri godine
Proces posvojenja je i u 2019. dugotrajan, a sustav podrške posvojiteljima nije razvijen što dovodi do toga da djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi borave u sustavu više godina. Djeca koja dugo čekaju da se steknu uvjeti za njihovo posvojenje često pređu optimalnu dob za posvojenje i tako teže pronalaze obitelj. Ne koriste se se postojeći mehanizmi poticanja posvajanja djece poput Protokola o postupanju kod posvojenja iz 2016. te anonimizirani profili djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje.
I dalje je prisutan problem posvojenja djece iz višečlanih obitelji te djece s različitim oblicima zdravstvenih teškoća. Država u takvim slučajevima i dalje ne osigurava nikakve potpore posvojiteljima. 235. I u 2019. nije pristupljeno izmjenama Obiteljskog zakona na način da se i djeci posvojenoj prije stupanja na snagu Obiteljskog zakona iz 2015. omogući promjena osobnog identifikacijskog broja (OIB–a), već je isto predviđeno samo za djecu posvojenu nakon izmjena iz 2015.
Ni u 2019. nije došlo do izmjene Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama kako bi se posvojiteljima koji posvoje dijete starije od osam godina omogući roditeljski dopust u istom trajanju kao i posvojiteljima koji su posvojili dijete mlađe od osam godina.
Iako je Hrvatska potpisnica Haške konvencije o posvojenju djece prema kojoj je dužna u slučajevima posvojenja djece iz drugih zemalja utvrditi jesu li djeca predmet trgovine djecom, u praksi to nije slučaj. Naime, sudovi u Hrvatskoj automatski priznaju potvrde o posvojenju iz zemalja i koje nisu potpisnice Haške konvencije bez provjere ispunjenja preduvjeta za posvojenje.
Stupanjem na snagu Zakona o udomiteljstvu u 2019., udomiteljske naknade su povećane. Iako je to dovelo do registracije novih udomiteljskih obitelji, njihov broj na određenim područjima i dalje je nedostatan. Brojni problemi su i dalje prisutni unutar sustava udomiteljstva radi čega je vidljiv manjak motivacije kod građana da postanu udomitelji. Ne postoji jasan sustav nadzora kvalitete udomiteljstva niti sustav praćenja razvojnih, obrazovnih i odgojnih potreba djece u sustavu skrbi.
Tijekom 2019. povećan je broj djece smještene u ustanovama socijalne skrbi. Ni jedno dijete s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima ili problemima u ponašanju nije smješteno u specijaliziranu udomiteljsku obitelj iako je to predviđeno Zakonom o udomiteljstvu.
U 2019., slučaj odbijanja zahtjeva istospolnog para za udomljavanje djece od strane centra za socijalnu skrb ukazao je na nedorečenost Zakona o udomiteljstvu. Zbog toga je pred potencijalne udomitelje stavljeno dodatno nepotrebno administrativno opterećenje i sudski procesi koji su opteretili i prolongirali postupak udomljavanja djece.
I dalje je pristan problem nedovoljnog informiranja djece koja s izdvajaju iz biološke obitelji i smještaju u udomiteljsku obitelj, te se njihove potrebe i želje ne uzimaju u obzir.
Obrazovni sustav i dalje nije u dovoljnoj mjeri senzibiliziran za djecu koja se nalaze u sustavu socijalne skrbi, što uključuje i posvojenu djecu. Školski udžbenici stereotipno predstavljaju pojam obitelji što vodi do stigmatizacije posvojene djece i djece u sustavu skrbi.