Zovem se Maja, dolazim iz manjeg grada na istoku Hrvatske, a fakultet me prije 5 godina opet vratio u rodni Zagreb, koji je rodni grad samo na papiru. Moje srce pripada mom kraju te se samo tamo osjećam kao kod kuće. Biološke korijene još nisam istražila, a ono što i znam o njima tek su tragovi koji još čekaju da se zaokruže u smislenu priču. Želja za zatvaranjem tog poglavlja postoji, jer nekako imam dojam da trebam dobiti odgovore na pitanja kako bi krenula dalje bez te crne rupe iz početka mog života.
U glavi postoje još neka ista pitanja kao i prije par godina kad su se pojavila u fazi traženja identiteta. Tko sam, gdje pripadam, kako i zašto me netko nije htio samo su neka od njih, a sa sobom nose i strahove koji se protežu u interakciji sa najbližima, a i drugim osobama koje znam.
Moja priča započela je jednog jesenskog poslijepodneva ratne '91. Umjesto u sobi spremnoj i dekoriranoj samo za mene i sa hrpom plišanih igračaka, završila sam u Domu u Nazorovoj sa ostalom djecom ne tako ružičaste sudbine. No, srećom nakon samo par mjeseci, tu je stalo moje iskustvo sa strogim sustavom te sam naposljetku ipak dočekala svoj dom, svoj krevetić, najdražeg plišanog medvjedića koji me i danas prati. Dobila sam mamu i tatu. Dobila sam obitelj. Iz perspektive napuštene i posvojene djece, mogu se smatrati posebnom sretnicom jer otkad znam za sebe, okružena sam pažnjom i ljubavi roditelja.
Uvijek sam imala svoje roditelje koji su zaista sve od sebe davali za mene. U skladu sa situacijom, okolnostima i mogućnostima tog vremena, dali su stvarno najbolje. Tada nisu postojale infrastrukture koje bi mlade posvojitelje pratile i nakon samog procesa posvojenja, olakšavale im i usmjeravale ih u samom odgajanju te pri nošenju sa činjenicom da odgajaju posvojeno dijete. Djetinjstvo sam imala kao i svako drugo dijete. Iako svjesna činjenice da sam posvojena, nije mi to igralo neku posebno ulogu, čak štoviše, kao maloj bilo mi je kul da se po nečemu razlikujem. Bezbrižno djetinjstvo trajalo je do tinejdžerskih godina kada su počela ozbiljna pitanja o smislu života, pripadnosti i identitetu. Razvijanje identiteta bio je poseban izazov, budući da kao posvojeno dijete nisam imala gotovo nikakvih informacija o svojoj biološkoj prošlosti, a nakon bezbrižnog djetinjstva sva ta pitanja činila su se teška, a otvaranje tih tema sa roditeljima jednostavno previše bolna.
Brojne noći pune pitanja, misli i premalo odgovora potaknule su me da nešto promijenim. Nažalost, nisam imala sigurnosti pričati s roditeljima o tome, bojala sam da će ih to povrijediti. Prijatelji nisu mogli shvatiti te teme, a nečije sažaljenje mi je bilo zadnje na popisu želja. Tako sam se bacila u istragu na internetu u potrazi za istomišljenicima. Budući da nije postojala nikakva stranica, a kamoli udruga gdje bi se mladi koji su posvojeni okupljali, odlučila sam pokrenuti temu na jednom forumu. Nakon nekog vremena, počela su se također javljati druga posvojena djeca što mi je donijelo veliko olakšanje kao i sama spoznaja da nisam sama. U tinejdžerskim godinama uvijek je lakše pričati sa vršnjacima, a sada sam imala priliku razmjenjivati iskustva sa ostalim vršnjacima koji su u istoj situaciji kao i ja. S druge strane, naša iskustva od neprocjenjive su važnosti za posvojitelje i one koji se to tek spremaju postati.
S godinama i novim životnim izazovima, smetnula sam s uma forumsku temu a i samu problematiku posvojenja. Par godina nakon otvaranja teme, vratila sam se. Iako malo zrelija, još uvijek sa istim pitanjima, strahovima i nedoumicama. No, srećom naišla sam na nešto novo što me ugodno iznenadilo. Saznala sam da postoji udruga koja se bavi tematikom posvojenja, a između ostalog i podrškom za posvojenu djecu. Iako mi je bilo malo žao što tako nešto nije postojalo u vrijeme kad sam imala milijun upitnika nad glavom, ipak me to obradovalo kao i činjenica da će sljedeće generacije još bezbolnije prolaziti to razdoblje. U godinama kada se tražimo, teško se nositi sa svime, a posebno kada uz sve imaš i pitanja, nedoumice u vezi posvojenja a nemaš s kime podijeliti iskustva. Jer saslušati te može svatko, no imati nekog tko te shvaća je neprocjenjivo, posebno u tim godinama.
Biti posvojen samo je jedan od izazova i specifičnosti života, ali isto tako je bitno da od samih početaka uz ljubav i podršku najbližih, postoji i mogućnost razmjene iskustava i mišljenja mladih u istoj situaciji jer samo tako odrastanje može proći što bezbolnije, a i svi upitnici nad glavama dobiju svoje odgovore te ne prelaze u daljnje životne probleme.
Pridruži nam se na zajedničkim druženjima posvojenih i udomljenih mladih, više pročitaj na linku.